Možda je interesantno upoznati se sa nekim od žalbenih osnova iz žalbe optuženog:
- kršenje obaveze objelodanjivanja od strane Kancelarije tužioca;
- optuženi smatra da je sudsko vijeće pogriješilo što nije natjeralo Ratka Mladića da odgovori na neka pitanja optuženog Karadžića;
- optuženi smatra da je sudsko vijeće pogriješilo što je primjenom principa te quoque odbilo uvrštanje određenih dokaza (princip te quoque znači "i ti također";
- u odnosu na kaznu, optuženi u svojoj žalbi navodi da je sudsko vijeće odbilo prihvatiti tzv.Holbrookov dogovor-u kom se navodno nalazi dogovor da optuženi neće niti biti procesuiran ako se povuče sa političke pozicije i iz javnog života.
Prva tačka žalbe koju će adresirati Žalbeno vijeće je navod Karadžića da nije imao pošteno suđenje.
Žalbeno vijeće je zaključilo da je prekršeno pravo na odbranu zato što Karadžić nije bio prisutan tokom posjeta na mjesta zločina.
U svim ostalim dijelovima, zaključeno je da nije prekršeno pravo na Odbranu.
Kada je riječ o iznošenju zaključka o kršenju prava na odbranu u vezi sa posjetama mjesta zločina, posljedica po prvostepenu presudu ovog utvrđenja će zavisiti o tome šta je Žalbeno vijeće zaključilo da je optuženi mogao poduzeti u svojoj odbrani u vezi sa posjetama mjesta zločina.
Govoreći o žalbama koji se tiču zaključcima o progonu, Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala da je prvostepeno Vijeće pogriješilo u rezonovanju.
"Karadžić samo u svojoj žalbi navodi svoja neslaganja s zaključcima prvostepenog Vijeća", rekao je Joensen.
Kada je riječ o odbijanju žalbenih navoda za progone, Žalbeno vijeće je istaklo da je optuženi u svojoj žalbi naveo samo razloge za neslaganje sa zaključcima prvostepene presude. U praksi Žalbenog vijeća se zahtijeva da se navede greška u zaključcima prvostepenog vijeća u odnosu na neki navod sa konkretizacijom žalbenog navoda.
Žalbeno vijeće trenutno se bavi zaključcima o dešavanjima u Sarajevu. U vezi s incidentom na Markalama 1, Žalbeno vijeće je navelo da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju.
"Karadžić je podbacio da utvrdi greške u vezi sa zaključkom prvostepenog vijeća", rekao je sudija Joensen.
U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani, podsjeća Žalbeno vijeće na odluke prvostepenog vijeća. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenoog vijeća.
Sudija Joensen se sada bavi zaključcima koji se tiču genocida u Srebrenici.
Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore "nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak".
Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.
Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.
Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice.
Progon Bošnjaka sa područja Srebrenice se odnosi na prisilno preseljenje žena, djece i staraca sa područja Srebrenice.
Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na "neko drugo mjesto", sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.
Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.
Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslanjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.
Govoreći o ubistvima nakon pada Srebrenice, Vijeće je utvrdilo da je znao za ubistva u julu 1995.
"Karadžićevi navodi da je on odgovoran samo zato samo zato što je predsjednik su neuvjerljivi", navodi sudija.
Dakle, žalbeno vijeće je odbilo sve navode optuženog koji se tiču trenutka saznanja za ubistva u Srebrenici i nakon pada Srebrenici, a što je činilo osnovu žalbe optuženog u odnosu na Srebrenicu. Same tvrdnje prvostepenog vijeća su se bazirale na sastancima koje je imao tokom jula 1995.godine.
Govoreći o tački presude za uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce 1995. godine, sudija Joensen je rekao da se prvostepeno Vijeće oslanjalo na prijetnje pripadnicima UN-a koji su bili zatočeni.
"Vijeće podsjeća na apsolutnu zabranu uzimanja pripadnika UNPROFOR-a", rekao je sudija.
Žalba optuženog u vezi sa taocima se tiče navoda da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo pravo u zaključku da postoji apsolutna zabrana.
Vijeće će sada obrazlagati zaključke po žalbama Tužilaštva.
Upravo smo čuli iz sudnice da postoje i dva izdvojena mišljenja u vezi sa prihvatanjem jedne žalbene osnove.
Govoreći o žalbi na tačku za genocid 1992. sudija je rekao da se Žalbeno vijeće ne slaže s navodima tužilaca da odluka nije dobro objašnjena.
Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992.
Ovo je u principu očekivana odluka, koja se tiče tzv. genocida u opštinama, jer je istu odluku donijelo Žalbeno vijeće i donoseći međupresudu po pravilu 98bis. Ovaj isti žalbeni navod je iznošen i dalje se iznosi i u predmetu Mladić.
Žalbeno vijeće nije uvjereno da je tužilaštvo ponudilo dokaze da je genocidna namjera dokazana na osnovu kontakata koje je Karadžić imao sa ljudima na terenu.
Žalbeno vijeće je odbilo i ovu tačku i potvrdilo oslobađanje za genocid 1992.
Ostatak presude je potvrđen.
Trenutno se Vijeće bavi samo kaznom. Sada vijeće govori o dužini kazne, odnosno krivično-pravnoj sankciji.
Već smo komentarisali žalbene osnove optuženog u odnosu na kaznu, a imajući u vidu odluku o kršenju prava na odbranu u vezi sa prisustvom mjestima zločina, saznaćemo da li žalbeno vijeće smatra da je ovo kršenje imalo posljedice po kaznu, ili neki od žalbenih navoda optuženog ili Kancelarije tužioca (koje je tražilo u žalbi strožiju kaznu).
Odbijena je Karadžićeva žalba na dužinu kazne.
Žalbeno vijeće je očigledno zaključilo da samo kršenje prava na odbranu optuženog, kao i tvrdnje o pogrešnoj odmjerenoj kazni optuženog nisu dovoljne za smanjenje kazne.
Apelacio vijeće je navelo da je 40 godina neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće smatra da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.
Obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti.